Kada je arbitraža bolji izbor u sporu članova: klauzula, pobijanje odluka, privremene mjere i izvršenje u Austriji i inostranstvu.
Vaš tim za spor članova
Tim za sukobe članova i direktora
Spor članova zahtijeva privredno pravo, procesnu strategiju i ekonomsko razumijevanje u jednom timu. Mag. Bernhard Brandauer odgovoran je za pravno savjetovanje, a prema vrsti sukoba drugi specijalizovani pravnici kancelarije rade na mjerama osiguranja, dokazima, pregovorima i sudskom ostvarivanju prava.
Kontaktirati timJedan član traži uvid u knjige, drugi blokira odluku i treći prijeti izlaskom iz društva. Prije nego što bilo koja tužba bude podnesena, sam društveni ugovor često već određuje put. Ako u njemu postoji važeća arbitražna klauzula, redovni sud nije nadležan za meritum. Bez takve klauzule spor ide pred trgovinski senat nadležnog zemaljskog suda.
Ta dva puta razlikuju se u stvarnim ekonomskim i pravnim posljedicama. Povjerljivost, trajanje, struktura troškova, izbor osoba koje odlučuju, prekogranično izvršenje i mogućnost privremenog pravnog zaštitnog akta izgledaju sasvim različito. Ko sastavlja klauzulu ili provjerava postojeću klauzulu, treba razumjeti te razlike prije prvog koraka.
Provjera razdvaja ugovornu polaznu tačku od praktičnog planiranja postupka. Ne zamjenjuje provjeru konkretnog društvenog ugovora i već donesenih odluka.
Već znate da želite poslati upit? Idite direktno na obrazac za upit.
Pažljivo izaberite arbitražna pravila, broj i imenovanje arbitara, jezik i sjedište. Paralelno odlučite treba li se za privremenu mjeru obratiti državnom sudu i kako se uređuju troškovni avansi.
Klasifikujte zahtjev prema pravnom osnovu, strankama i pravnom odnosu. Pažljivo pročitajte tekst, istoriju sastavljanja klauzule i posebna pravila. Pogrešna odluka u ovoj fazi kasnije može dovesti do poništenja odluke ili odbacivanja tužbe.
Uključite sve članove, ispunite formu i sadržaj prema ZPO i izričito uredite pobijanje odluka članova. Bez saglasnosti svih pogođenih nema pouzdanog temelja za sporove o manama odluka.
Bez važeće arbitražne klauzule po pravilu odlučuje trgovinski senat zemaljskog suda. Razjasnite nadležnost, predmet spora, primjenjive rokove pobijanja i pitanje privremene mjere kao poseban procesni korak.
Arbitraža ne počinje tužbom. Ona počinje važećim arbitražnim sporazumom. Bez njega nijedan arbitražni sud ne može obavezujuće odlučiti o sporu članova. Obrnuto, važeća klauzula sprječava tužbu pred državnim sudom. Na prigovor trgovinski senat upućuje predmet u arbitražni postupak umjesto da sam odlučuje.
Pitanje pravog puta zato nije samo pitanje sklonosti. To je pitanje tumačenja i valjanosti vezano za društveni ugovor, eventualni sindikatni ugovor i pisane komunikacije uključenih. Tek kada je to prethodno pitanje razriješeno, mogu se donijeti strateške odluke o dokazima, privremenoj mjeri i procesnim ciljevima.
Često prevideno pitanje je uloga državnog suda uprkos arbitražnoj klauzuli. On ostaje nadležan za privremene mjere i za poništenje arbitražnog spora. Ko uredno odvaja ta dva puta, izbjegava dvostruke zahtjeve i dvostruke troškove.
§ 581 ZPO zahtijeva pisani arbitražni sporazum ili verziju u drugim sredstvima komunikacije koja omogućavaju dokaz sporazuma. Za klasičnu arbitražnu klauzulu u društvenom ugovoru dovoljan je sam ugovor, pod uslovom da su ispunjene notarske forme za GmbH. Kod naknadnih sporazuma tekstualna forma treba biti pažljivo dokumentovana.
Objektivna arbitrabilnost uređena je § 582 ZPO. Imovinski zahtjevi između privrednih subjekata načelno su podobni za arbitražu. Za sporove iz članskog odnosa, posebno za pobijanje odluka članova, sudska praksa dodatno traži da svi članovi pristanu na arbitražni sporazum i da mogu biti uključeni u eventualni postupak. Bez te jednakosti pravne zaštite klauzula ne podržava postupke o valjanosti odluke.
Ko provjerava postojeću klauzulu, najviše pazi na tri tačke: obuhvaćeni predmet spora, primjenu na kasnije pristupajuće članove i djelovanje nakon istupanja ili isključenja. Ako je i jedna od tih tačaka nejasna, procesni put može kasnije biti blokiran.
Sporovi o manama odluka za društvo su posebno osjetljiv teren. Za razliku od spora između dvije stranke, posljedice se tiču svih članova i samog društva. Praktična arbitražna klauzula zato mora osigurati da svi pogođeni saznaju za pokrenut postupak i da mogu ostvariti svoja prava u istom postupku.
Društveni ugovor treba jasno navesti da se arbitražna klauzula proteže i na tužbe za ništavost i pobijanje odluka. Korisno je dodati pravila o pridruživanju stranaka, o imenovanju jedinstvenog arbitražnog vijeća i o obavezujućem djelovanju odluke prema svim članovima. Bez te zaštite sporovi o odlukama i dalje idu pred trgovinski senat, a klauzula obuhvata samo obligaciona sporedna potraživanja.
U praksi je važan i odnos prema rokovima. Rok za pobijanje odluke teče bez obzira na to vodi li se postupak pred državnim sudom ili pred arbitražnim sudom. Tekst o pobijanju odluke člana uređuje vremensku strukturu takvog pobijanja.
Povjerljivost je najjasnija prednost arbitraže. Rasprave i odluke ne odvijaju se javno i nisu dostupne u javnom registru. Za strateški osjetljive sporove, za porodična društva i za konstelacije sa stranim investitorima ta okolnost često je presudna.
Trajanje i struktura troškova imaju dvije strane. Dobro vođena arbitraža odlučuje u jednoj instanci i može biti brža od postupka pred državnim sudom sa mogućom žalbom i revizijom. Istovremeno nastaju honorari arbitara, upravne takse i avansi troškova koji podižu početni prag u odnosu na sudski postupak. Kod manjih vrijednosti spora troškovna prednost državnog suda može biti značajna.
Dodatni aspekt tiče se izbora osoba koje odlučuju. U arbitraži stranke mogu oblikovati sastav prema stručnom iskustvu, sektorskoj pozadini i jeziku. U državnom postupku trgovinski senat sastavlja se prema unutrašnjem rasporedu suda. Oba puta imaju svoju vrijednost, ali donose različita očekivanja u dokazivanju i vođenju rasprave.
I sa važećom arbitražnom klauzulom put do privremene mjere pred državnim sudom ostaje otvoren. § 585 ZPO izričito pojašnjava da arbitražni sporazum ne isključuje zahtjeve za privremenu zaštitu pred državnim sudom i da takav zahtjev ne znači odricanje od arbitražnog sporazuma. Za mjere protiv prenosa imovine ili uništenja dokaza taj put je praktično neophodan.
Dodatno § 593 ZPO dozvoljava samom arbitražnom sudu da odredi privremene ili mjere osiguranja. Njihovo izvršenje ipak mora odobriti državni sud. U praksi se često javlja razumna podjela: arbitražni sud odlučuje o glavnoj stvari i, gdje je prikladno, o pratećim mjerama. Državni sud osigurava zahtjev tamo gdje su potrebne brze prinudne mjere protiv računa, udjela ili pristupnih prava.
Ko priprema privremenu mjeru protiv prenosa imovine, planira je zajedno sa pitanjem hoće li se glavni zahtjev voditi u arbitraži ili pred zemaljskim sudom. Samo tako se zahtjev, cilj osiguranja i glavni zahtjev mogu uskladiti.
Domaća arbitražna odluka je prema § 1 t. 16 EO sama po sebi izvršni naslov čim se više ne može pobijati. Za izvršenje je dovoljna odluka sa dokazom o dostavljanju. Nije potreban dodatni naslov državnog suda. Time arbitraža u praksi dolazi do istog rezultata kao presuda zemaljskog suda, pod uslovom da su ispunjeni formalni uslovi.
Za strane arbitražne odluke primjenjuje se Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka od 10. juna 1958. U Austriji je Konvencija stupila na snagu Saveznim službenim listom br. 200/1961. Preko 170 država je ugovornih strana. Priznanje slijedi jasno regulisan okvir i može se odbiti samo iz ograničenog broja razloga. U prekograničnim odnosima arbitražna odluka po pravilu se lakše izvršava u inostranstvu od državne presude.
Ta prednost izvršenja zahtijeva da arbitražni sporazum, tok postupka i sama odluka ispunjavaju uslove Konvencije. Ako su sjedište, jezik i pravila dostave sastavljeni nejasno, ta prednost gubi se u državi izvršenja.
Arbitražna odluka ne može se preispitivati poput državne presude u žalbenoj instanci. § 611 ZPO predviđa isključivo tužbu za poništenje. Ona se mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dostave odluke. Za postupak je nadležan Vrhovni sud.
Razlozi za poništenje su usko postavljeni. U obzir dolaze između ostalog nevažeći arbitražni sporazum, povreda prava na saslušanje, prekoračenje ovlaštenja arbitražnog suda, neispravan sastav suda i nespojivost odluke sa temeljnim vrijednostima austrijskog pravnog poretka. Sadržajno preispitivanje pred državnim sudom se ne provodi.
Ta uska granica je namjerna. Ona osigurava rezultat arbitraže i štiti stranke od dodatnih rundi. Istovremeno zahtijeva da arbitražni sporazum i vođenje postupka budu pažljivo postavljeni. Slabo vođen postupak samo se izuzetno naknadno može ispraviti tužbom za poništenje.
Ko sastavlja novu klauzulu, imenuje arbitražna pravila, sjedište, jezik, broj i imenovanje arbitara, pravila o pobijanju odluka i o raspodjeli troškova. Preporučuje se oslanjanje na institucionalna pravila kao što su Bečka pravila VIAC. Ona osiguravaju strukturisan postupak i uredno imenovanje arbitara.
Ko provjerava postojeću klauzulu, radi sa izvatkom iz ugovora, punim tekstom, prilozima i zbirkom odluka. Često se pokazuju praznine u obimu za sporove o odlukama, otvorena pitanja o pristupu novih članova i nedostatak pravila o nadležnosti državnog suda za privremene mjere. Takve praznine treba zatvoriti prije prvog postupka.
Prije samog izbora puta isplati se trezvena procjena. Manja vrijednost spora, jasno pravno pitanje i ograničeni međunarodni doseg često govore u prilog državnom sudu. Veći ulog, interes za povjerljivost, složeno činjenično stanje i prekogranično izvršenje govore u prilog arbitraži. Tekst o prekograničnom sporu članova pokazuje kako se međunarodna nadležnost i arbitražna klauzula mogu uskladiti u praksi.
Za provjeru klauzule potrebni su aktualni društveni ugovor sa dopunama, izvod iz registra, eventualni sindikatni ugovor, akti o imenovanju, poslovnici i relevantni zapisnici. Za sadržajnu provjeru spora dolazi prepiska, ugovori, bankovni dokumenti, materijali sa sjednica i lista svjedoka.
Za planiranje postupka dodatno su važne informacije o ekonomskom značaju, o pogođenim ugovornim partnerima i o već donesenim odlukama. Tu spada pitanje da li društvo posluje međunarodno, da li se udjeli drže u inostranstvu i da li se očekuje izvršenje u inostranstvu.
Prije izbora između arbitraže i zemaljskog suda treba opisati i akutnu potrebu za privremenom mjerom. Koje odluke, isplate ili prenosi udjela prijete? Koja stanja računa ili sistemska ovlaštenja su posebno važna? Te informacije zajedno odlučuju hoće li prvi zahtjev ciljati na glavni postupak ili na privremenu mjeru.
Konačna domaća arbitražna odluka po § 1 t. 16 EO sama je izvršni naslov. Dodatni naslov državnog suda nije potreban. Za izvršenje je dovoljna odluka sa dokazom o dostavljanju.
Ne. § 611 ZPO predviđa isključivo tužbu za poništenje. Ona se podnosi u roku od tri mjeseca Vrhovnom sudu. Razlozi su uski, državni sud ne odlučuje ponovo o meritumu.
Da. § 585 ZPO izričito dozvoljava privremenu zaštitu pred državnim sudom. Dodatno arbitražni sud može odrediti mjere osiguranja po § 593 ZPO, čije izvršenje odobrava državni sud.
Samo ako su svi članovi pristali na klauzulu i mogu biti uključeni u postupak. Društveni ugovor treba izričito uključiti tužbe za ništavost i pobijanje odluka i urediti obavezujuće djelovanje odluke prema svim članovima.
Ona se priznaje i izvršava po Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka od 10. juna 1958. Provjera slijedi jasno uređen okvir. Samo ograničen broj usko definisanih razloga omogućava državnom sudu da odbije izvršenje.
Osiguranje, pobijanje i ostvarivanje spora članova. Portal za aktivne sukobe u GmbH-u sa mjerama osiguranja, pobijanjem odluke, isključenjem i privremenom mjerom.
Kontakt